Osjećam se jadno.

Iskreno: niti ne znam dal' ovo želim pisati, i što reći... ali da, osjećam se jadno i usamljeno.

Oduvijek sam bio jako čudan, te su to i drugi mislili. Školovanje mi je bilo očajno, i jedva sam čekao da upišem faks u nadi da će se nešto promjeniti. Ali eto, nije. Bio sam u studentskom domu, upoznao sve skupa 3 osobe, izašao samo jednom. I ostao razočaran studiranjem i vratio se doma.

Nije da mi to stvara neki problem, da vam budem iskren. Mogu se zamisliti kao osoba koja pun kufer vremena provodi u svojoj sobi. Niti ne volim izlaziti iz iste.

Tužan sam jer sam eto, u srednjim 20tim, i niko nikad nije mario za mene, niti sam im bio drag, niti sam se nekome svidio ... niti ne znam kako je biti zagrljen.

Pišem ovo jer sam se nedavno zaljubio .. i imam osjećaj da je moram pustiti. Vjerojatno nikada neću imati normalan život i ne želim nikog uvlačiti u to.

Ali da, osjećam se jadno... jučer sam plakao 2 sata u komadu i jedva sam stao. Danas sam isto za ništa.

Ne znam...